Fulvio Šuràn
|
Estetika Komunikacije i Suvremeni Svijet - Udžbenik | |
File Size: | 4367 kb |
File Type: |
Estetika komunikacije je polivalentna disciplina koja se pojavljuje tokom osamdesetih godina posredstvom aplikacija novijih tehnoloških dostignuća u umjetničke svrhe i obrnuto. Najčešće u dizajniranju tehno -komercijalnih proizvoda: fotografiju, digitalne slike, telekomunikacijske mreže, itd. Ona je spoj raznoraznih disciplina: kulturne antropologije, sociologije, socijalne psihologije, lingvistike i estetike, u obuhvaćanju svih mogućih aspekata komuniciranja. Koja, da bi bilo funkcionalna, kako bi što efikasnije izvršavala namijenjenu funkciju, mora sadržavati i 'kategoriju' ukusa: zavisno o domeni aplikacije i realizacije, dakle estetike. To podrazumijeva da njene znanstveno-tehnološke ali i umjetničko-tehnološke aplikacije ostaju dosta fluidne ako ne i neodređene jer podložne stalnim promjenama. I to opet zavisno o vladajućem, predominirajučem ukusu. Ona ima ulogu estetskoga promatranja i vrednovanja raznoraznih vidova i oblika sve mnogobrojnih sredstava i načina komunikacije u suvremenom svijetu, i to bez ikakvih etičkih sudova osim pokazivanja daljih mogućih implikacija na poimanju ljudske stvarnosti pa i samog ljudskog identiteta. To znači njegove sudbine. Razlog toga nalazi se u činjenici da je ljudska stvarnost sve složenija i da se ona tvori od prikazivanja raznoraznih aspekata u obliku vizualnosti, akustičnosti i dodirljivosti ili taktilnosti.
Kad se govori o estetici komunikacije podrazumijeva se teorijsku svjesnost novog razdoblja estetičnosti i osjetljivosti, povezano sa suvremenim tehnologijama komunikacije. I to zajedno s skrivenim htijenjem njegovog promicanja, traženja i prepoznavanja njemu svojstvenim manifestacijama diljem naše planete. Željeći ovdje obuhvatiti, shvatiti i sugerirati temeljna načela koje nadahnuju duh jedne nove estetike. Radi se naime o superiornosti kružnog toka nad sadržajima same razmjene; o nematerijalnosti postignuća; o njihovoj osobini događaja; o prostorno-vremenskoj tematizaciji; o novom teorijskom statutu prisutnosti. Dalje, o prevladavanju razlika između umjetnosti i tehno-znanosti; o tehnološkoj uzvišenosti; o aktiviranju živih / umjetnih polja energije. S druge strane, tematizirati 'planetarnu estetsku komunikaciju' znači obznaniti, osvijetliti, prikazati problematiku novih dimenzija prisutnosti i, posljedično toga, njegove neuro-socio-estetske implikacije.
Iz te perspektive razmatranja izgleda opravdana teza da ljudske znanosti moraju postati osjetljive i usredotočiti pozornost na onaj izvanredan laboratoriji antropoloških istraživanja poznat kao estetsko eksperimentiranje, gdje se naša sudbina sve više oblikuje i razotkriva. Iz tog laboratorija iskustva proizlate sve one prijedloge i smjernice za budućnost koje treba prikupiti i obraditi. Da bi se to uvidjelo potrebno je obratiti pozornost na sve ono što se svakodnevno dešava u područjima estetskog eksperimentiranja, ne zaboravljujući pri tome da se radi o nešto što nema nikakve korespondencije s umjetničkom proizvodnjom, jer je ono nešto sasvim drugo i novo.
Osobina estetike komunikacije je također i ukidanje uobičajeno prihvačene udaljenosti između tehno-znanosti i umjetnosti. Ona iz znanosti i tehnike izvlaći estetska iskustva: u liku produžetka ljudskog senzibiliteta i mogućih novih estetskih iskustva, ali također i kao ekstremni pokušaj produhovljenja tehnike anulirajući svaku prijeteću užasnost. Zato, sa stajališta "sadržaja", umjetnici komunikacije teže jednoj kulturi hibridizacije, sastavljene od heterogenih elemenata značenja.
Radi se, dakle, o jasnim i privlačnim antropološkim slutnjama estetike komunikacije i onih umjetnika koji se sa njom poistoviječuju, ukazujući pri tome na jednu istinu koja počine biti svima vidljiva: da u suvremeno doba čovjek se nalazi pred dubokim promjenama svih svojih načina bivanja u svijetu, te je zato i pozvan da o tome svijesno i sudjeluje. A estetika komunikacije je ta koja upućuje na vremena koja dolaze te nas sprema na taj skok u skoroj budućnosti. Radi se o činjenicama koje su napravile da se estetika komunikacije nalazi u funkciji proširenja polja čulnog opažanja i to posredstvom korištenja sve novijih znanstveno-tehnoloških dostignuća i njihove tehničko-tehnološke mogućnosti reproduciranja u vidu upotrebnih vrijednosti. Te stoga moguće je da taj prostor neće predstavljati samo jednu novu dimenziju spoznaje, već i novu vrstu djelovanja.
Kad se govori o estetici komunikacije podrazumijeva se teorijsku svjesnost novog razdoblja estetičnosti i osjetljivosti, povezano sa suvremenim tehnologijama komunikacije. I to zajedno s skrivenim htijenjem njegovog promicanja, traženja i prepoznavanja njemu svojstvenim manifestacijama diljem naše planete. Željeći ovdje obuhvatiti, shvatiti i sugerirati temeljna načela koje nadahnuju duh jedne nove estetike. Radi se naime o superiornosti kružnog toka nad sadržajima same razmjene; o nematerijalnosti postignuća; o njihovoj osobini događaja; o prostorno-vremenskoj tematizaciji; o novom teorijskom statutu prisutnosti. Dalje, o prevladavanju razlika između umjetnosti i tehno-znanosti; o tehnološkoj uzvišenosti; o aktiviranju živih / umjetnih polja energije. S druge strane, tematizirati 'planetarnu estetsku komunikaciju' znači obznaniti, osvijetliti, prikazati problematiku novih dimenzija prisutnosti i, posljedično toga, njegove neuro-socio-estetske implikacije.
Iz te perspektive razmatranja izgleda opravdana teza da ljudske znanosti moraju postati osjetljive i usredotočiti pozornost na onaj izvanredan laboratoriji antropoloških istraživanja poznat kao estetsko eksperimentiranje, gdje se naša sudbina sve više oblikuje i razotkriva. Iz tog laboratorija iskustva proizlate sve one prijedloge i smjernice za budućnost koje treba prikupiti i obraditi. Da bi se to uvidjelo potrebno je obratiti pozornost na sve ono što se svakodnevno dešava u područjima estetskog eksperimentiranja, ne zaboravljujući pri tome da se radi o nešto što nema nikakve korespondencije s umjetničkom proizvodnjom, jer je ono nešto sasvim drugo i novo.
Osobina estetike komunikacije je također i ukidanje uobičajeno prihvačene udaljenosti između tehno-znanosti i umjetnosti. Ona iz znanosti i tehnike izvlaći estetska iskustva: u liku produžetka ljudskog senzibiliteta i mogućih novih estetskih iskustva, ali također i kao ekstremni pokušaj produhovljenja tehnike anulirajući svaku prijeteću užasnost. Zato, sa stajališta "sadržaja", umjetnici komunikacije teže jednoj kulturi hibridizacije, sastavljene od heterogenih elemenata značenja.
Radi se, dakle, o jasnim i privlačnim antropološkim slutnjama estetike komunikacije i onih umjetnika koji se sa njom poistoviječuju, ukazujući pri tome na jednu istinu koja počine biti svima vidljiva: da u suvremeno doba čovjek se nalazi pred dubokim promjenama svih svojih načina bivanja u svijetu, te je zato i pozvan da o tome svijesno i sudjeluje. A estetika komunikacije je ta koja upućuje na vremena koja dolaze te nas sprema na taj skok u skoroj budućnosti. Radi se o činjenicama koje su napravile da se estetika komunikacije nalazi u funkciji proširenja polja čulnog opažanja i to posredstvom korištenja sve novijih znanstveno-tehnoloških dostignuća i njihove tehničko-tehnološke mogućnosti reproduciranja u vidu upotrebnih vrijednosti. Te stoga moguće je da taj prostor neće predstavljati samo jednu novu dimenziju spoznaje, već i novu vrstu djelovanja.