Prema Brunovoj viziji svijeta, koja pripada kvalitativnom poimanju istine, znati i bíti se u velikoj mjeri poistovjećuju. No, ta dimenzija stvarnosti dostupna je pojedincima koji su dostigli višu razinu svijesti i raspoloživosti spram bitka, što im omogućuje da vladaju sobom i svijetom. U tom kontekstu valja shvatiti i Brunovo viđenje uloge i funkcije magije kao subjektivnog sredstva za samousavršavanje. To ujedno ne znači da on odriče važnost znanosti. I znanost i magija zajedno, u međusobnoj implikaciji, poima kao 'tehnike’ u službi individualnog prosvjetljenja, dakle kao sredstva, a ne kao cilja sam za sebe ili mjerilo istine. Razmatrajući Brunovu filozofsku koncepciju stvarnosti uvidjet će se da etika neposredno proizlazi iz same metafizike, predstavljajući produžetak ili posljedicu prirodnog pojavljivanja stvari. Da bi to shvatili mora se pažljivo proučiti Brunovo poimanje božanstva kojeg on poistovjećuje s racionalitetom, što omogućuje da se cjelokupna stvarnost shvati u svojoj konstantnosti pojavljivanja i vječnosti. Saznanje koje filozofa oslobađa od boli, smrti i religioznih strahova. Dakle, njegova etika usko je povezna sa spoznajom beskonačnog zbivanja stvari uključujući i saznanje o nemogućnosti postojanja jednog zasebnog i vječnog bića, naročito ako ga poimamo kao da je odvojen od stvarnosti i predstavljen nadnaravno, tj. u nekakvu transcendentnost. U tom smislu za Bruna moralna sfera predstavlja samo dio beskonačne stvarnosti. Zato filozof i društveno-politička zbivanja treba promatrati oslobođen od svih posebnih i ograničavajućih afekata i želja. Samo tako čovjek može spoznati i prihvatiti svoju društvenu ulogu u svijetu, svjestan sveukupnog povijesnog bivstvovanja.