„Živi kao da je došao taj dan. Nije društvo to koje treba voditi i spasiti junaka, već upravo suprotno. I tako svaki od nas sudjeluje u vrhovnoj probi – nosi križ Otkupitelja, ne u slavnim trenucima velikih pobjeda svog plemena, već u tišini svog očaja“. F. Nietzsche Tko je Batman? Maskirani ulični pravednik ili osvetnik koji ne posjeduje nikakve nadnaravne moći: danju imućan poduzetnik Gotam Cityja po imenu Bruce Wayne, a noću Čovjek Šišmiš, pravednik-kriminalac, koji se na nelegalni način bori protiv kriminala i luđaka koji se kreću njegovim gradom.
Batman je proizvod crtača Boba Kanea (1939. godine), koji se u oblikovanju lika koristi elementima pulp i noir kulture, iz koje preuzima noćne i gradske atmosfere, ali i iz drugih književnih žanrova narodne tradicije. Maskirani vitez u stvari je hibridno oličenje Zorroa, Čovjeka sjene, Sherlocka Holmesa, Tarzana i, naravno, njegovog stripovskog prethodnika Supermana. Neki ga čak povezuju i s Grofom Montekristom kao i s drugim velikim književnim osvetnicima. Razlog tome nalazi se u činjenici da njegova žeđ za pravdom ne izvire iz osjećaja uzvišene dužnosti, već prvenstveno iz želje za osvetom. Ima i povezanosti sa srednjovjekovnim vitezovima koje tradicija oslikava kao plemenite i osamljene, od kojih preuzima svoje drugo ime – Vitez, kao i s Millerovom slikom koja ga prikazuje na konju. Tom nazivu nadodan je i pridjev Mračan/Dark, oslikavajući noćnu prirodu lika tog problematičnog junaka koji ponekad poprima i zastrašujuće osobine. Što se lika samog junaka tiče, primijetit će se da i Batman u sebi odražava neke od spomenutih konstanti klasičnog herojskog lika:
Tim Burtonov Batman Važna prekretnica tog lika događa se tijekom osamdesetih godina prošlog stoljeća, kada superjunaci poput Daredevila, ali i sam Batman, prolaze kroz ruke tzv. revizionista. Rađa se tako Batman: Godina prva (Batman: Year One), Franka Millera (1987.). Radi se o, na novo obrađenim, Batmanovim počecima, onakvima kakvima ih mi danas poznajemo, gdje su pulp osobine, koje su uvelike utjecale na njegovog izvornog tvorca Boba Kanea, pojačane i povezane sa surovim realizmom. U The dark knight returns, Čovjek-Šišmiš potpuno je uronjen u najtmurniju dimenziju životne depresije: Batman je tu bolestan i star. Godine 1988. izlazi The Killing Joke Alana Moorea i Briana Bollarda, koji Jokera preoblikuju u Batmanovog suparnika. Tu Joker i Batman nisu ništa drugo nego dva maskirana luđaka. Na osnovi ovih albuma, (posebno The killing joke), 1989. godine Tim Burton snima i svoju verziju Batmana, koja se značajno udaljava od estetičkog pristupa prethodnih televizijskih serijala i filmova o Supermanu. Ovdje Batman, nadgledan od svog izvornog tvorca Boba Kanea, u sebi spaja utjecaje novih stripova s ponovno otkrivenom klasičnom tradicijom, i to kroz osobni stil režisera. Imamo već formiranog lika u svojim četrdesetim godinama, bogatog i introvertiranog, naviknutog na svoj dvojni život. Na samom početku filma, Batman spašava obitelj napadnutu pri izlasku iz kina svog grada, Gotham Cityja, čiji je on i branitelj. To je prljavi grad, maglovitog izgleda i kolijevka kriminala, jer nije učinkovito branjen od strane službenih institucija. Cijela arhitektura grada pod snažnim je utjecajem ekspresionističke kinomatografije i uključuje različite stilove koji potječu iz prve polovice dvadesetog stoljeća kao što je futurizam, upadljiv kroz moderne monumentalne građevine oblikovane u gotičkom miljeu, stvarajući tako osjećaj bezvremenosti. Naime, samo ime Gotham, implicira gotiku, ali ne u izvornom značenju nadvisivanja prema nebu i svjetlu, nego u svojoj suprotnosti, kao srozavanje prema ulicama i kanalizacijama, prikazujući ga uronjenog u neku vječnu tamu ljudske podsvijesti. Radi se o gradu u kojem svako mjesto, svaka zgrada i stan u sebi sadržavaju, odražavaju i oslikavaju osobnost njegovih likova koji ga nastanjuju. Likovi su, kao i sam grad, izvan svakih normalnih mjerila i snažno ekspresionistički. Istražujući tako pogledom detalje Ville Waynea, kao grada uopće, shvatit će se, i to više nego kroz izreke ili dijalog, Batmanovo duhovno stanje koje je kaotično i puno sjena. Oni se, naime, poistovjećuju. Dovodeći do krajnjih posljedica slike izvornog stripa, one u filmu poprimaju sva obilježja mračne gotičke arhitekture, jednu vrstu gargoylea. I ne samo to. Gotham City je svijet u malom, dovršen ekosustav iz kojeg njegovi likovi nikada ne izlaze. Zapravo, ondje nema ni oznaka nekog izvanjskog svijeta. Radi se stoga o savršenom herojskom razdoblju, u vidu neodređene epohe – mjesta u kojem junak može započeti i dovršiti svoje pustolovine bez ikakve povezanosti sa stvarnošću, uključujući i vlastito propadanje. Iako je i tu Batman u samom naslovu filma, naracija više prostora pridaje liku Jokera, njegovom nastajanju i preobražaju. Batman se tu pojavljuje po suprotstavljanju, kroz eposa izazova, omogućavajući gledatelju da upozna, shvati i poistovjeti se s junakom, jer bez zla dobrota ne bi bila zanimljiva. U našem slučaju bez 'zlobnog' negativca ne bi se primijetila svijetla osebujnost 'dobrog' negativca. Tu se, dakle, radi o dvojici suprotnih, ali u sebi komplementarnih i tijesno povezanih likova. To je neka vrsta međuzavisne geneze. Tijekom filma dolazi se do šokantnog otkrića; Joker je zapravo ubojica Batmanovih roditelja, odnosno krivac za traumu koja je Brucea Waynea dovela do toga da postane kriminalni, nezakoniti (ili, bolje, van-zakoniti) branitelj pravde. Ali i Batman ima tu svoju krivnju. Naime, on je taj koji Jockera, od običnog kriminalca, pretvara u monstruma zbog pada u kiselinu. Oni su slični i po tome što su oboje maskirani, dakle drugačiji od drugih, iako se tu radi o različitostima koje posjeduju suprotne osobine. Naime, dok Batman, poput Zorroa, svoj maskirani identitet skriva i od svojih najmilijih, Joker koristi i televizijske medije da bi propagirao svoj imidž. Joker je, za razliku od Batmana, narcisoidno opsjednut vlastitom maskom koju tumači kao neku vrstu prosvjetljenja u negativnom smislu te je zato želi otisnuti na svačija lica kroz kiselinu. Dakle, to je neka vrsta preobražaja jer, za razliku od Batmanove maske, ona ne pokriva lice, već se s njim poklapa – ona je on. I u filmu iz 1992. godine, u Batman se vraća, gdje je autorov doprinos još izraženiji, villain, freacks su ti koji upravljaju naracijom. Tu su Pingvin i Catwoman pravi protagonisti. S jedne strane imamo složeni, dramatični lik šizofrenične Seline Key (tj. Catwoman), a s druge tragičnu figuru zlobnog Pingvina, kriminalca koji izlazi iz kanalizacije kao oličenje svih marginaliziranih Anonimusa koji potječu iz nižih slojeva društva. S estetskog gledišta, radi se o dva izrazito karikaturalna lika, koji, iako kriminalci, kod gledatelja znaju potaknuti i poneko sažaljenje i suosjećanje, što je izazvalo i podosta negativnih reakcija kod nekih američkih roditeljskih udruga. U tom se filmu lik Seline Key u mnogome razlikuje od tradicionalnog lika. Radi se o običnoj, beznačajnoj i sramežljivoj tajnici koju šef baca s krova nebodera i koja se čudnovato spašava preporođujući se u ludu Ženu-Mačku. Dok obična i beznačajna tajnica, Selina, ne posjeduje nikakvu privlačnost za Čovjeka-Šišmiša, preobražujući se u Catwoman poprima osobine srodne duše (neka vrsta jing-janga), što još jednom pokazuje da je Batman komplementaran onima protiv kojih se bori. To postaje još eksplicitnije u prizorima maskiranog plesa u Shreckovom domu, gdje jedini koji su bez maske jesu upravo Catwoman i Batman, koji inače nose maske. Je li to znak da su zapravo jedino oni normalni? Unatoč svojoj složenosti treba još jednom istaknuti da se radi o nestvarnim likovima, koji su uronjeni u svijet papirnate noćne more. Tome uvelike doprinosi i tmurnost Gotham Cityja, koji, već od samog početka filma, ovdje nije prikazan iz perspektive mračnih uličica, tj. iz same površine, već iz perspektive kanalizacije, tj. najmračnijeg nivoa, gdje susrećemo i upoznajemo odbačeno dijete visokog društva koji će, s razlogom, poprimiti sve osobine negativca (Pingvin). Taj, uvijek prisutan odnos između visine i nizine, pada i leta, je ono što dijeli dobročinitelja od zlikovca. Naime, ono što Batmana razlikuje od njemu sličnih kriminalaca je činjenica da unatoč svojoj problematičnosti i padu, on se uvijek uspijeva podići, izviriti i letjeti nad gradom, kao gospodar Gothama, dok su zlikovci i dalje povezani s podzemljem i u vječnome padu. Padati, kao što je to bio slučaj u prvom filmu, označuje silazak u ‘drugu dimenziju', u dimenziju ushićenja i ludila (pada i Selina s nebodera preobražujući se u Catwoman, pada Joker u kiselinu pretvarajući se u monstruma, pada novorođenče i izvire Pingvin, pada mladi Brucea Waynea i rađa se Batman). Da bi se donekle shvatio Burtonov pristup toj problematici pada, emblematičan je dijalog između Batmana i Jokera na kraju filma The Killing Joke. Scena se odvija na vrhu tornja – nebodera: "Batman: Ne mora završiti baš ovako, ne znam što je uništilo tvoj život, ali tko zna, možda sam i ja kroz to prošao, možda ti mogu pomoći. [...] Joker: Ne, žao mi je ali ... ne. [...] Haha! Znaš smiješna je ova situacija, podsjeća me na jedan vic. Postoje ova dva tipa u ludnicu, i jedne noći odluče da su umorni živjeti u ludnici, i odluče da će pokušati pobjeći. I tako se popnu na krov i, s druge strane, vide nebodere grada koji se prostiru na svjetlosti mjeseca (na mjesečini), prema slobodi. Prvi skoči do obližnjeg krova, bez ikakvih problema, ali njegov se prijatelj [...] ne usudi napraviti taj skok. Jer [...] se boji da će pasti, tada prvom iskrsne ideja i reče mu: "Hej! uzeo sam svjetiljku sa sobom! Prosvijetlit ću ti prostor između dviju zgrada, tako ćeš mi se pridružiti hodajući na snopu svjetlosti!", no ovaj drugi odmahuje glavom i kaže [...] "Što misliš da sam lud? Misliš da neznam da kad ću biti na pola puta ugasit ćeš je. "Haha! ... Batman: Haha! ..". U osnovi su njih dvojica doživjeli sličnu traumu, samo što ju jedan od njih ne želi prevladati odlučujući tako pretvoriti sav svoj očaj u ludilo, no, na kraju krajeva, ni Batman nije ništa drugo nego luđak.
0 Comments
|
Autor
Arhiv
Kategorije
|